Details

Autor(en) / Beteiligte

• Green, Edward

Titel

Did Ellington Truly Believe in an »Afro-Eurasian Eclipse?

Ist Teil von

• International review of the aesthetics and sociology of music, 2012-06, Vol.43 (1), p.227-236

Ort / Verlag

Zagreb: Department for Music and Musicology of the Croatian Academy of Sciences and Arts, Croatian Musicological Society, Music Academy of the University of Zagreb

Erscheinungsjahr

2012

Quelle

Alma/SFX Local Collection

Beschreibungen/Notizen

• Despite Ellington's opening statement on the 1971 album The Afro-Eurasian Eclipse, which seemingly shows affection for Marshall McLuhan's idea that the center of cultural gravity was shifting to the »Orient,« its actual music continually contradicts this idea—insisting, instead, on the continuing vigor of American musical culture. Jazz historians, almost without exception, have missed this contradiction, this subversive irony. It is also an irony deeply embedded in the nature of jazz. As Eli Siegel has explained, central to jazz is its ability, technically, to make a one of the primal emotions of No! and Yes!—and this is an aspect of a wider principle he enunciated, a principle at the heart of the philosophy he founded, Aesthetic Realism: » The resolution of conflict in self is like the making one of opposites in art. « Album Afro-Eurasian Eclipse iz 1971. započinje govorom Dukea Ellingtona — očito sa sklonošću – o Marshall McLuhanovoj ideji da se središte kulturne gravitacije pomiče prema »Istoku«. Povjesničari jazza gotovo su beziznimno skladateljeve riječi shvatili doslovno. No, bilo je to pogrešno. Album ne da podupire McLuhana već ga osporava. Na svakoj snimci on potvrđuje trajnu jedrinu američke glazbene kulture. Ima i rock-and-rolla, što je rijetkost za Ellingtona. Ako je ikoja glazba imala prevladavajuću globalnu snagu 1971. godine, onda je to bio rock. McLuhan je 1971. bio moda. Ellington ga je lukavo okrenuo naglavačke, implicirajući da nije glazba Afrike ni Euroazije bila ona koja nas zasjenjuje, nego smo je pomračili mi sami Amerikanci! Ova se interpretacija također potvrđuje čita li se album u skladu s astronomijom. Zagovarajući naglašeno ironičko razumijevanje ovoga albuma, valja se prisjetiti da je tijekom čitave Ellingtonove karijere bila na djelu prilična doza subverzivne ironije, uključujući i njegove komentare kada mu je bila uskraćena Pulitzerova nagrada 1965. godine. Što god da je osjećao, uključujući i ono u vezi s takvim sadržajima kao što je rasizam u SAD-u, nije smatrao razboritim očitovati to na blješteći jasnom svjetlu. Ellington je trebao zasjenjivanje, a ironija mu ga je omogućavala. Ovaj se članak temelji na metodologiji tzv. estetičkog realizma. Među njegovim je osnovnim načelima ova tvrdnja njegova utemeljitelja Elija Siegela: »Razrješenje sukoba unutar sebe je poput razrješenja suprotnosti u umjetnosti«. Kako je objašnjavao, ključne suprotnosti u jazzu su i u njegovoj tehnici i emocionalnoj supstanci — i ne! i da! Vidimo to i u Ellingtona: njegova glazba i pozdravlja i istodobno drži na distanci i europske i afričke glazbene modele. A u svojem životu imao je želju biti genijalnim — elegantno se prilagoditi svijetu oko njega, ali i biti njegovim kritičarem. Ellington je želio supostaviti suprotnosti. Ova je činjenica ključ za razumijevanje iznenađujuće subverzivne umjetnosti albuma Afro-Eurasian Eclipse.